Početkom ove ružne, mlake i vlažne, uglavnom bezsnježne zime, bio sam u Cazinu, u gostima. Nekad mi je, prije rata, taj gradić u gornjem, lijevom rogu zemljopisne karte, bio vrlo daleko. Pola dana do Cazina bi se putovalo, a kad bi se stiglo, moglo se jedino misliti o tome kako će se, uz kakve nevolje, zastoje, stijene na cesti, snježne padavine i odrone, vraćati kući. A danas, Cazin mi je nekako blizu. Jedva da je dva sata do tamo, prvo onom autocestom do Karlovca, i zatim preko Korduna, kroz izranjavljene i opustošene krajeve, raseljena pa nanovo naseljena sela, mimo Srba i Hrvata, sve do malenog graničnog prelaza, koji će uskoro postati – daj Bože pa privremena – granica Europe. Istina, na tom putu, u ta dva sata, više je danas krvave povijesti, više mraka i ljudske nesreće, pejzaža i sudbina rasutih na sve strane svijeta, od Karlovca i Zagreba, do Beograda, Novog Sada i Niša, pa Njemačke, Švedske, Kanade, Australije, Amerike, Novoga Zelanda, gdje god danas žive, i gdje god gaje potmulu i zuboboljnu zavičajnu mržnju, s pravom uvjereni kako im je učinjena neka nepravda, predratni Kordunci i Kordunaši, Hrvati i Srbi; više je u ta dva sata, danas, svega teškog i mučnog, nego što je prije rata bilo u onih pola dana, koliko se putovalo od Sarajeva do Cazina.
Vjetar kroz otvorena vrata donese miris pokošene trave, koji kao kapljice vode kad ožive mrtve predjele, oživi davno proživljene dane. Zapahnu me dah prošlosti. Došao je snebivajući se, sramežljivo, kao što djeci priliči, a onda lopovski i nenajavljeno otškrinuo vrata sehare. Umjesto da odrijemam popodnevni sanak, naslonjena na sećiju, u sjećanja počeh prizivati crno-bijele slike. Na trenutak sam bila sigurna da čujem automobile sa ulice, a onda san, iza nevidljivog obzorja, otškrinu vrata toliko puta otvarana. Zakoračih u praskozorje svog života.
Djetinjstvo.
Ljeto, kakvo ne pamte ni najstariji. U selu i malo i veliko utočište potražilo u kakvoj-takvoj hladovini. Niotkuda ni glasa, povjetarca...ptičijeg cvrkuta. Kiše odavno nije bilo. Vidljivo je to po polupraznim čatrnjama, ispucaloj zemlji u polju i odronima u obližnjem kamenolomu. Po listovima živice , uz makadamski put, milimetri prašine, pa iz daljine nisi mogao da razabereš je l' živica ili olistala betonska ograda nekog vrsnog majstora.
Mati je sjedila u osvjetljenom dijelu sobe, na sećiji do prozora i šivala. Ponekad bi pogledala u dvorište i osluškivala, pa bi se okrenula meni kao da mi hoće nešto reći. Nakon nepunih pola sata, odjednom ustade i potrča prema ulaznim vratima žurno vežući mahramu. Na ploči , ispred vrata, skoro se spotače na patike, koje je mali Adil dao Hamzi. Njemu omanjile. Pohita do obližnjeg voćnjaka.
Moderno doba i moderne priče: Ko se plaši mrava još!
Osjećaj za realnost našoj birokratiji nije jaka strana. Dok su im naknade za tople obroke veće od ličnog dohotka običnog smrtnika u BiH, oni smjelo najavljuju - generalni štrajk!
Obraz-đon, slobodno možemo reći. Kako drugačije protumačiti činjenicu da stalno povećavaju svoja primanja, bez obzira što svi trendovi u zemlji idu nizbrdo.
Odluku Vlade FBiH da skreše primanja službenicima federalnog aparata treba POZDRAVITI.
Premijer Nikšić skoro je rekao da u samoj Vladi ima previše službenika te da ima utisak kako bi se, kada bi ih bilo manje, čak i bolje radilo!
Istini za volju, nisu se ni sada u Vladi sažalili na Mrava, već je razlog kresanja primanja što je mrava u ovoj državi sve manje pa nema ko napuniti budžet.
U ova moderna vremena, priča o cvrčku i mravu dobila je svoj nastavak u kojem neradnici poprimaju sofisticiranije oblike... :-)
Ako u ovoj priči, prepunoj metafore, prepoznate neke od likova u stvarnom životu, onda ste i Vi dio ove Priče. Iskreno, žao mi je zbog toga. Priča je preuzeta sa interneta. Autor je nepoznat. Dala sam joj naziv:
Kako je Mrav postao tehnološki višak
Jednom davno, živio je sretan i vrijedan Mrav, koji je svakog dana dolazio prvi na posao.
Bio je vrijedan. Veseo. Jednom riječju, bio je sretan dok je radio. Pjevušio je vesele pjesmice, a rezultati njegovog rada su bili odlični.
Slušajući pjesmu Mrava, gospodin Stršljen, direktor firme, je zaključio da se mrav previše zabavlja, a premalo radi, jer nema pravo usmjerenje i šefa koji bi ga kontrolisao.
Zato je zaposlio Bubamaru koja je imala veliko iskustvo sa upravljanjem.
Prva briga Bubamare bila je da organizuje evidenciju dolazaka i odlazaka mrava na posao (odnosno sa posla). U tu svrhu, uspostavila je sistem prijemnih i odlaznih dokumenata.
S vremenom, broj dokumenata se povećavao i zbog povećanog obima posla oko papira morali su da zaposle nekog ko bi pripremao papire i izvještaje.
Zaposlili su Pauka koji je odmah uspostavio sistem arhiviranja i postao je odgovoran i za preuzimanje telefonskih poziva.
A mrav? Mrav je i dalje radio kao i prije.
Izvještaji koje je dostavljala Bubamara su bili izvanredni. Direktor Stršljen je bio oduševljen izvještajima koje je dobijao od Bubamare i uskoro je počeo da zahtjeva: uporedne studije sa grafikonima, analize trendova razvoja, itd.
Da bi se zadovoljio direktorov zahtjev, bilo je nužno da se zaposli Hrčak koji bi bio direktna pomoć direktoru. Njemu su odmah kupili nov računar sa štampačem.
Srećni i vrijedni mrav je i dalje radio kao i prije. Jedino se požalio da bi mu bilo lakše ako bi imao neki računar. Nisu mu odobrili.
Ovo je bilo prvi put da se Mrav na nešto požalio i direktor Stršljen je odmah shvatio da je potrebno najhitrije reagovati. Kreirao je novo radno mjesto šefa službe koji bi nadzirao sretnog i vrijednog mrava.
Na novo radno mesto je zaposlio Cvrčka. On je odmah po svom dolasku zamijenio cjelokupni namještaj u svojoj kancelariji i na zahtjev dobio ergonomski oblikovanu stolicu i nov računar sa ravnim, LCD ekranom.
Broj računara je narastao i morao je da se kupi i instalira i mrežni server.
Novi šef službe je shvatio da hitno treba pomoćnika (koji je uzgred bio njegov pomoćnik i u prethodnoj firmi). I tako je zaposlio Stjenicu.
U isto vrijeme Mrav je postajao sve manje srećan i sve manje produktivan. Opet je tražio računar. Opet mu nisu odobrili.
Situacija sa Mravom, zabrinula je Cvrčka i on je zaključio da mora da naruči studiju o zadovoljstvu zaposlenih u firmi. Upoznao je sa tim direktora Stršljena koji je shvatio Cvrčkovo objašnjenje i odobrio angažovanja agencije za te potrebe.
Skupa studija je urađena i Cvrčak je počeo da primjenjuje predložene motivacione metode. Svuda je okačio motivacione plakate. Vodio je Bubamaru, Pauka, Hrčka i Stjenicu na motivacione treninge u poznata ljetovališta itd...
Mrav je i dalje, ali nevoljno, radio. Čitao je motivacione poruke na plakatima i nikako nije mogao da nađe nadređene kad su mu trebali. Jednostavno, ili nisu bili tu ili nisu imali vremena za njega.
I tako je vrijeme teklo.
Direktor Stršljen je i dalje dobijao redovno svoje perfektne izveštaje, ali su oni počeli da pokazuju da firma nije više tako rentabilna kao prije.
To ga je duboko zabrinulo i morao je da reaguje.
Unajmio je najelitnijeg konsultanta, gospođu Sovu. Sovin zadatak je bio da izvrši potpunu analizu organizacije i poslovanja firme i da predloži rješenja da bi firma poslovala rentabilno.
Nakon tri mjeseca, Gospođa Sova je direktoru predala sljedeći izvještaj: "U firmi je previše zaposlenih!"
Direktor Stršljen je oduševljeno prihvatio stručnu analizu i odmah otpustio:
MRAVA.
______________
Naravoučenije:
-Nikada nemoj da budeš sretan i vrijedan mrav.
-Mnogo se više isplati da si nesposoban i da ne radiš ništa.
-Nesposobnima ne trebaju nadzornici.
-Ako si uprkos svemu produktivan, nikad ne pokazuj da si veseo kada radiš, jer za to nema opravdanja.
*Ako, ipak, na svaki način želiš da si mrav, osnuj svoju firmu i tako nećeš morati da radiš za Stršljena, Bubamaru, Pauka, Hrčka, Cvrčka, Stjenicu i Sovu.
Moraćeš da plaćaš poreze državi koja će da oformi isti ovaj aparat kako bi tebi pružili sve mogućnosti za uspješno bavljenje privatnim biznisom.
Kraj godine često je i vrijeme sumiranja postignutih rezultata i iznošenja očekivanja od godine koja dolazi. Oni koji su 2011., prije godinu dana najavili kao tešku i punu borbi za opstanak, sada je proglašavaju dobrom u odnosu na 2012. i kažu: kriza tek stiže. I tako je iz godine u godinu. Za obične ljude, opterećene svakodnevnim problemima, ovakve su analize dodatna doza destruktivnosti i sigurno stvaraju kolektivno loše raspoloženje. Možda je ipak, bolje odabrati izvjesnu dozu sebičnosti i poslušati psihologe i ljekare koji kažu da je realan optimizam dobar za naše zdravlje i u novu godinu ući sa odlukom da ćemo biti vedri i sve probleme rješavati u hodu.
Zahvaljujući internetu danas bez suvišnog naprezanja moždanih vijuga ili pisanja dnevnika, vrlo jednostavno možemo u nekoliko minuta sabrati sva ekonomska, politička, astrološka i ina druga predviđanja vezana za 2011.godinu. Međutim, ona je sada na isteku i više nikog ne zanima kako je bila najavljena. Oči su uprte u onu koja će početi za otprilike tridesetak sati. Nostradamusovo proročanstvo da će sredinom 2011.godine bjesniti rat u Francuskoj ili ekonomska predviđanja da će se Njemačka oporaviti od krize, sada su u istoj ravni. Bez obzira što se jedno ostvarilo, a drugo nije. Zaključak je jednostavan. Prošlost je završena i gotova stvar, a budućnost je tajna o kojoj se samo nagađa. Na kraju godine mnogi i dalje nastoje biti mudri i dati tačna predviđanja o tome šta nas čeka u godini koja slijedi, a nikada nas ni jedno od tih „proročanstava“ nije sačuvalo od onog što nas očekuje. Nema sumnje da su ekonomskim analitičarima i političarima analize potrebne i služe im za izradu strategija njihovog djelovanja. Ali, zašto bi običan čovjek danas bio namrgođen i tužan jer su kazali da će 2012.godina biti strašno teška? Hoće li nam briga pomoći da nam bude lakše i da li je uopće tačno da u 2012.godini slijedi strašna kriza? I ko nam ustvari ima pravo u moru svakodnevnih teškoća s kojima se nosimo još kazati- biće i gore? Psiholozi i ljekari kažu da je za očuvanje zdravlja neophodan optimističan stav prema životu, a da u procesu izlječenja nema napretka od svih mogućih lijekova ako izostane optimizam. Hoćemo li stoga, misliti na namrgođene političare koji se spremaju za izbore u 2012.godini ili na svoje zdravlje? S dužnim poštovanjem prema njima i ostatku svijeta, stavimo na prvo mjesto sebe, vlastiti osmijeh i vedrinu. Realnom optimizmu uvijek ima mjesta. I u 2012. ćemo morati raditi, a ako dobro obavljamo svoj posao, rezultati ne mogu izostati. Od ponedjeljka ili utorka nas čekaju sve naše obaveze, a kalendar je tu tek da nas podsjeća na njihovo izvršavanje. Ako već donosimo novogodišnje odluke, neka sve budu pozitivne, a optimizam i vedrina neka budu prvi na popisu. Tek tada možemo očekivati da nam se uobičajene riječi iz čestitki koje ovih dana upućujemo (sretno, uspješno, zdravlje, veselje...) preslikaju na stvarnost i učine nam predstojeću godinu boljom od ove koju ispraćamo. Uđimo u 2012.godinu neopterećeni analizma i predviđanjama. Život, na ovaj ili onaj način, ionako prolazi, a ostaje samo dobro koje učinimo. Osmijeh i optimizam će zauvijek spadati u kategoriju čiji je naslov Dobro. Pa, nek' nam je dobra 2012.godina!
Čim je čula muški glas u verandi, stara Ahmetovca krenu ustajati na noge gotovo bauljajući jer, noge je već odavno slabo služe. Prohoda po kući i sama se posluži, ali kasne osamdesete već su joj se dobro natovarile na leđa.-„Neka, sjedi, majka!“, govore joj unuke. –„To je naš Ibro!“ –„Ko je da je, muško je, ustajte i vi!“, odgovara Ahmetovca. –„Majka...“, s negodovanjem će njena najmlađa unuka Sabina. – „Muško je starije da je ko mlin kahveni i tvoje je da ustaneš kad ulazi!“ ljutito joj uzvraća Ahmetovca.
Znaju da je uzalud raspravljati se, a ni Ibro na kraju ne uđe u kuću pa se i majka vrati na sećiju. –„Pa dobro majka, jesi li ti čitav život tako didu ustajala na noge kad god on na vrata, pita je Sabina.
-„Dašta sam!“
-„I nije ti bilo mrsko“
-„Šta će mi biti mrsko kad sam ga...U mene je Ahmet bio zorli dobar čojek. Šta mi fali što sam ustajala“
Jutro u čaršiji je mirisalo na vruć kruh koji su dovezli u Robnu iz Pekare u Pećigradu. Kamion Karlovačke mljekare i Agrokomercov „tamić" jedva su se mimiošli, a nekolicina žena i odraslije djece već su čekali da kupe kruh i mlijeko. Prva među njima bila je Sefija Smailovca. Svog je Smaila ispratila rano jutros na posao u Zanatsko, a ona podranila u kupovinu. Poslije kruha, mlijeka i drugih sitnica, svrati i u mesnicu.
-„Kilu faširanog!"
-„Da to neće burek Smaji za ručak?", upita je veselo Ragib mesar.
-„Neće neg' sarma. Voli u mene Smail sarmu pa rek'o, danas ću saviti jedan lonac i pristaviti nama ujutro. Dok on dođe s posla biće tamam."
-„Fino, Bogami, tako i treba čoj'ka paziti", isprati je smijući se Ragib.
Prije nego što je pošla da pređe ulicu s balkona je zovnu njena druga Rasema.
-„Sefija! Kud si polet'la, hajmo kahvu popiti."
Sefija je kratko razmišljala. Još je rano. Ima vremena i kahvu popiti, a Rasemu baš nije vidjela ima i nekoliko dana. Odmah s vrata joj ispriča: -„Ma ja izletila po kruh i ostalo i da kupim faširanog. Hoću Smailu sarmu za ručak. Imam baš fini' listova kupusa, Erzumana mi prenila juče."
Ramo Džebin nije bio loš čovjek. Ustvari bio je dobričina, ali po riječima starijih „lin ko drvo drveno". Mog'o je po vazdan ležati pod kruškom, da se je njega pitalo. Kad se kosilo, njega je bolio stomak. Kad se ore, on šepa na nogu. Ako je žetva, od glave ne može očiju otvoriti. Treba li kome pomoći na salivanju ploče, Ramo mora hitno u Cazin. Svaka fizička aktivnost bila mu je mrska pa i odlazak u džamiju. Ljetne teravije za Ramu su bile teška muka pa je i to pokušavao izbjeći, ali njegov babo rahmetli Džebo sve mu je mog'o halaliti osim toga. Zbog toga je smislio posebnu metodu. Govorio je da ide na teraviju u Platnicu. Zarad neke cure. Ali negdje u po' ramazana, Džebo iz razgovora s ljudima sazna da Ramo nije bio u Platnici ni jednu noć.
„E, ne'š majčin sine! Tude te ne mogu zamjeniti ni dževapiti pred Bogom za tebe. Marš abdest uzimati i predamnom! Ramazan upolio, a ti ni jedne teravije, pašče jedno! Znaš li ti kol'ka je kazna od Boga za to? Ni jedne sad, neg' nama se spremaj i u džamiju! Božija kuća i tebe čeka ko i svakog od nas!"
Kad je Šefika Muratova krenula u Zagreb, gdje je završavala srednju daktilografsku školu, sjeti se na pola avlije da joj nena Hasnija nije rekla koje će boje vunicu za vestu koju bi trebala isplesti njena najstarija kći Haseda. Vrati se i kucnu na prozor.
„Nene, znam da si rekla da ćeš dvadesetidvi štrene one fine vunice da donesem, al' nisi mi rekla koju ćeš boju za vestu?".
Stara Hasnija Mehinca, lagahno odmaknu zavjesu, nasloni se na dasku prozora i otpuhnu, a Šefika, da skrati vrijeme dok čeka odgovor, dodade: „Vraćam se u petak pa tetka može odmah početi plesti i da do Bajrama imaš novu vestu...".
Stara majka je još malo razmišljala, kao da je uopšte ne sluša, a onda reče: „Pa eto... Ne znam haman ni sama... Nemoj mi bijele. To ne bi vala nikako. To je osjetljivo, ne mereš naprati. Ja kad sam imala prije onu bijelu vestu što je Mehmed donio iz Austrije, pa to obuci jednom i nama nakiseli. Sve oko rukava osta' pesinluk ne znaš ni otkud dođe, Bog mu sudio..."
„Dobro, nene, ne'š bijele, znam. Koju ćeš drugu boju?"
„Ne bi' ni crne, nama da znaš!", kategorično će Mehinca. „Nisam ja...znaš viš' šta! Crne mi ne nosi! Gluho bilo..."
„Dobro nene, pa ne bi nikad ni don'la crnu, a evo znam da nećeš ni bijele. De reci koju ćeš?"
Hasnija Mehinca razmišlja. Predahnu još malo. Zamišlja sebe u raznim kombinacijama.
Baš kao što smo pretjerali u svim onim postovima, komentarima i prognozama, tako smo sada lako pali i pretjerali u kritikama naše nogometne reprezentacije. Možda će velika većina Vas reći - "šta se ti petljaš, žensko si", ali i ja živim ovdje, pa imam pravo da se petljam! BiH je moja! I sve njeno, i dobro i loše, je moje. A kako sve nije apsolutno dobro ni apsolutno loše, nemam razloga da se ljutim na Zmajeve i samo njih da kritikujem. Jednak je to poraz za njih igrače kao i za BiH! Ali, neće to Bosnu i Hercegovinu zaboljeti mnogo. Jer da je boli, dala bi našim fudbalerima više. Dala bi im, prije svega, dobar, kvalitetan stadion i omogućila da ostvare prednost na domaćem terenu, uz domaće navijače! I da me pogrešno ne shvatite, kada u ovom dijelu govorim o Bosni i Hercegovini, govorim o onima koji je zapravo vode i kreiraju kako život, tako, čini mi se, i mišljenje cijele nacije.
Ovaj sastav naše reprezentacije zaslužio je više poštovanja i podrške od one kojom smo ih obasipali jučer i ove kojom ih obasipamo danas. Izgubili su. Pa šta!? Izgubili su od finansijski i moralno jačih i stabilnijih. Naš moral lako plane a još lakše padne, a što se finansija tiče, one nam nikad nisu najbolje išle. Svi griješimo. Griješili su i oni sinoć, ali griješiti je ljudski. Baš kao što je ljudski zapjevati i kada boli, aplaudirati i kada se gubi. Vrijeme je da shvatimo da reprezentacija nisu samo Sušić, Džeko, Misimović, Lulić, Papac, Ibišević, Spahić i ostali dečki. Reprezentacija smo svi mi. Navijači za nedvojbenu podršku, državni aparat za osiguranje uvjeta i Zmajevi za dobar nogomet. A nije da nam nisu pokazali dobar nogomet. Ljudski bi bilo i to priznati. Ja se Zmajevima ponosim. Oni su blago moje Zemlje, i kako ne dam ovu Zemlju nikome, ne dam ni njih!
Mirela Sejfović
Imamo li vremena učiniti sve ono o čemu maštamo, što zelimo?... Ja sam mislila da imam. Zapravo, nisam o tome ni mislila. Imala sam veliku zelju. Ustvari,više njih, ali o jednoj sam godinu dana maštala na početku i na kraju dana... Duboko u noći i u rano jutro...Tad sam imala vremena. A bila je to jedna sasvim obična zelja, ali zelja kojoj nije bilo suđeno da bude ispunjena. Vjerovatno se još mnogo takvih, mojih ili vaših, neće ispuniti,ali ova mi je ostala najteza. Imala sam divne roditelje. Sada ih više nemam. Već dvije godine ih nemam, a još se zateknem kako o istoj zelji maštam...Bili su to skromni, dobrodušni ljudi. Od onih kojima je poštenje bilo na prvom mjestu, i kojima je sreća njihove djece bila vaznija od svega. Kada smo sestre i ja odrasle, pokušale smo im vratiti sve što su oni dali nama, biti im ponos i dika, i omogućiti lijepe i bezbrizne penzionerske dane...
