Početkom ove ružne, mlake i vlažne, uglavnom bezsnježne zime, bio sam u Cazinu, u gostima. Nekad mi je, prije rata, taj gradić u gornjem, lijevom rogu zemljopisne karte, bio vrlo daleko. Pola dana do Cazina bi se putovalo, a kad bi se stiglo, moglo se jedino misliti o tome kako će se, uz kakve nevolje, zastoje, stijene na cesti, snježne padavine i odrone, vraćati kući. A danas, Cazin mi je nekako blizu. Jedva da je dva sata do tamo, prvo onom autocestom do Karlovca, i zatim preko Korduna, kroz izranjavljene i opustošene krajeve, raseljena pa nanovo naseljena sela, mimo Srba i Hrvata, sve do malenog graničnog prelaza, koji će uskoro postati – daj Bože pa privremena – granica Europe. Istina, na tom putu, u ta dva sata, više je danas krvave povijesti, više mraka i ljudske nesreće, pejzaža i sudbina rasutih na sve strane svijeta, od Karlovca i Zagreba, do Beograda, Novog Sada i Niša, pa Njemačke, Švedske, Kanade, Australije, Amerike, Novoga Zelanda, gdje god danas žive, i gdje god gaje potmulu i zuboboljnu zavičajnu mržnju, s pravom uvjereni kako im je učinjena neka nepravda, predratni Kordunci i Kordunaši, Hrvati i Srbi; više je u ta dva sata, danas, svega teškog i mučnog, nego što je prije rata bilo u onih pola dana, koliko se putovalo od Sarajeva do Cazina.
Moderno doba i moderne priče: Ko se plaši mrava još!
Osjećaj za realnost našoj birokratiji nije jaka strana. Dok su im naknade za tople obroke veće od ličnog dohotka običnog smrtnika u BiH, oni smjelo najavljuju - generalni štrajk!
Obraz-đon, slobodno možemo reći. Kako drugačije protumačiti činjenicu da stalno povećavaju svoja primanja, bez obzira što svi trendovi u zemlji idu nizbrdo.
Odluku Vlade FBiH da skreše primanja službenicima federalnog aparata treba POZDRAVITI.
Premijer Nikšić skoro je rekao da u samoj Vladi ima previše službenika te da ima utisak kako bi se, kada bi ih bilo manje, čak i bolje radilo!
Istini za volju, nisu se ni sada u Vladi sažalili na Mrava, već je razlog kresanja primanja što je mrava u ovoj državi sve manje pa nema ko napuniti budžet.
U ova moderna vremena, priča o cvrčku i mravu dobila je svoj nastavak u kojem neradnici poprimaju sofisticiranije oblike... :-)
Ako u ovoj priči, prepunoj metafore, prepoznate neke od likova u stvarnom životu, onda ste i Vi dio ove Priče. Iskreno, žao mi je zbog toga. Priča je preuzeta sa interneta. Autor je nepoznat. Dala sam joj naziv:
Kako je Mrav postao tehnološki višak
Jednom davno, živio je sretan i vrijedan Mrav, koji je svakog dana dolazio prvi na posao.
Bio je vrijedan. Veseo. Jednom riječju, bio je sretan dok je radio. Pjevušio je vesele pjesmice, a rezultati njegovog rada su bili odlični.
Slušajući pjesmu Mrava, gospodin Stršljen, direktor firme, je zaključio da se mrav previše zabavlja, a premalo radi, jer nema pravo usmjerenje i šefa koji bi ga kontrolisao.
Zato je zaposlio Bubamaru koja je imala veliko iskustvo sa upravljanjem.
Prva briga Bubamare bila je da organizuje evidenciju dolazaka i odlazaka mrava na posao (odnosno sa posla). U tu svrhu, uspostavila je sistem prijemnih i odlaznih dokumenata.
S vremenom, broj dokumenata se povećavao i zbog povećanog obima posla oko papira morali su da zaposle nekog ko bi pripremao papire i izvještaje.
Zaposlili su Pauka koji je odmah uspostavio sistem arhiviranja i postao je odgovoran i za preuzimanje telefonskih poziva.
A mrav? Mrav je i dalje radio kao i prije.
Izvještaji koje je dostavljala Bubamara su bili izvanredni. Direktor Stršljen je bio oduševljen izvještajima koje je dobijao od Bubamare i uskoro je počeo da zahtjeva: uporedne studije sa grafikonima, analize trendova razvoja, itd.
Da bi se zadovoljio direktorov zahtjev, bilo je nužno da se zaposli Hrčak koji bi bio direktna pomoć direktoru. Njemu su odmah kupili nov računar sa štampačem.
Srećni i vrijedni mrav je i dalje radio kao i prije. Jedino se požalio da bi mu bilo lakše ako bi imao neki računar. Nisu mu odobrili.
Ovo je bilo prvi put da se Mrav na nešto požalio i direktor Stršljen je odmah shvatio da je potrebno najhitrije reagovati. Kreirao je novo radno mjesto šefa službe koji bi nadzirao sretnog i vrijednog mrava.
Na novo radno mesto je zaposlio Cvrčka. On je odmah po svom dolasku zamijenio cjelokupni namještaj u svojoj kancelariji i na zahtjev dobio ergonomski oblikovanu stolicu i nov računar sa ravnim, LCD ekranom.
Broj računara je narastao i morao je da se kupi i instalira i mrežni server.
Novi šef službe je shvatio da hitno treba pomoćnika (koji je uzgred bio njegov pomoćnik i u prethodnoj firmi). I tako je zaposlio Stjenicu.
U isto vrijeme Mrav je postajao sve manje srećan i sve manje produktivan. Opet je tražio računar. Opet mu nisu odobrili.
Situacija sa Mravom, zabrinula je Cvrčka i on je zaključio da mora da naruči studiju o zadovoljstvu zaposlenih u firmi. Upoznao je sa tim direktora Stršljena koji je shvatio Cvrčkovo objašnjenje i odobrio angažovanja agencije za te potrebe.
Skupa studija je urađena i Cvrčak je počeo da primjenjuje predložene motivacione metode. Svuda je okačio motivacione plakate. Vodio je Bubamaru, Pauka, Hrčka i Stjenicu na motivacione treninge u poznata ljetovališta itd...
Mrav je i dalje, ali nevoljno, radio. Čitao je motivacione poruke na plakatima i nikako nije mogao da nađe nadređene kad su mu trebali. Jednostavno, ili nisu bili tu ili nisu imali vremena za njega.
I tako je vrijeme teklo.
Direktor Stršljen je i dalje dobijao redovno svoje perfektne izveštaje, ali su oni počeli da pokazuju da firma nije više tako rentabilna kao prije.
To ga je duboko zabrinulo i morao je da reaguje.
Unajmio je najelitnijeg konsultanta, gospođu Sovu. Sovin zadatak je bio da izvrši potpunu analizu organizacije i poslovanja firme i da predloži rješenja da bi firma poslovala rentabilno.
Nakon tri mjeseca, Gospođa Sova je direktoru predala sljedeći izvještaj: "U firmi je previše zaposlenih!"
Direktor Stršljen je oduševljeno prihvatio stručnu analizu i odmah otpustio:
MRAVA.
______________
Naravoučenije:
-Nikada nemoj da budeš sretan i vrijedan mrav.
-Mnogo se više isplati da si nesposoban i da ne radiš ništa.
-Nesposobnima ne trebaju nadzornici.
-Ako si uprkos svemu produktivan, nikad ne pokazuj da si veseo kada radiš, jer za to nema opravdanja.
*Ako, ipak, na svaki način želiš da si mrav, osnuj svoju firmu i tako nećeš morati da radiš za Stršljena, Bubamaru, Pauka, Hrčka, Cvrčka, Stjenicu i Sovu.
Moraćeš da plaćaš poreze državi koja će da oformi isti ovaj aparat kako bi tebi pružili sve mogućnosti za uspješno bavljenje privatnim biznisom.
Kraj godine često je i vrijeme sumiranja postignutih rezultata i iznošenja očekivanja od godine koja dolazi. Oni koji su 2011., prije godinu dana najavili kao tešku i punu borbi za opstanak, sada je proglašavaju dobrom u odnosu na 2012. i kažu: kriza tek stiže. I tako je iz godine u godinu. Za obične ljude, opterećene svakodnevnim problemima, ovakve su analize dodatna doza destruktivnosti i sigurno stvaraju kolektivno loše raspoloženje. Možda je ipak, bolje odabrati izvjesnu dozu sebičnosti i poslušati psihologe i ljekare koji kažu da je realan optimizam dobar za naše zdravlje i u novu godinu ući sa odlukom da ćemo biti vedri i sve probleme rješavati u hodu.
Zahvaljujući internetu danas bez suvišnog naprezanja moždanih vijuga ili pisanja dnevnika, vrlo jednostavno možemo u nekoliko minuta sabrati sva ekonomska, politička, astrološka i ina druga predviđanja vezana za 2011.godinu. Međutim, ona je sada na isteku i više nikog ne zanima kako je bila najavljena. Oči su uprte u onu koja će početi za otprilike tridesetak sati. Nostradamusovo proročanstvo da će sredinom 2011.godine bjesniti rat u Francuskoj ili ekonomska predviđanja da će se Njemačka oporaviti od krize, sada su u istoj ravni. Bez obzira što se jedno ostvarilo, a drugo nije. Zaključak je jednostavan. Prošlost je završena i gotova stvar, a budućnost je tajna o kojoj se samo nagađa. Na kraju godine mnogi i dalje nastoje biti mudri i dati tačna predviđanja o tome šta nas čeka u godini koja slijedi, a nikada nas ni jedno od tih „proročanstava“ nije sačuvalo od onog što nas očekuje. Nema sumnje da su ekonomskim analitičarima i političarima analize potrebne i služe im za izradu strategija njihovog djelovanja. Ali, zašto bi običan čovjek danas bio namrgođen i tužan jer su kazali da će 2012.godina biti strašno teška? Hoće li nam briga pomoći da nam bude lakše i da li je uopće tačno da u 2012.godini slijedi strašna kriza? I ko nam ustvari ima pravo u moru svakodnevnih teškoća s kojima se nosimo još kazati- biće i gore? Psiholozi i ljekari kažu da je za očuvanje zdravlja neophodan optimističan stav prema životu, a da u procesu izlječenja nema napretka od svih mogućih lijekova ako izostane optimizam. Hoćemo li stoga, misliti na namrgođene političare koji se spremaju za izbore u 2012.godini ili na svoje zdravlje? S dužnim poštovanjem prema njima i ostatku svijeta, stavimo na prvo mjesto sebe, vlastiti osmijeh i vedrinu. Realnom optimizmu uvijek ima mjesta. I u 2012. ćemo morati raditi, a ako dobro obavljamo svoj posao, rezultati ne mogu izostati. Od ponedjeljka ili utorka nas čekaju sve naše obaveze, a kalendar je tu tek da nas podsjeća na njihovo izvršavanje. Ako već donosimo novogodišnje odluke, neka sve budu pozitivne, a optimizam i vedrina neka budu prvi na popisu. Tek tada možemo očekivati da nam se uobičajene riječi iz čestitki koje ovih dana upućujemo (sretno, uspješno, zdravlje, veselje...) preslikaju na stvarnost i učine nam predstojeću godinu boljom od ove koju ispraćamo. Uđimo u 2012.godinu neopterećeni analizma i predviđanjama. Život, na ovaj ili onaj način, ionako prolazi, a ostaje samo dobro koje učinimo. Osmijeh i optimizam će zauvijek spadati u kategoriju čiji je naslov Dobro. Pa, nek' nam je dobra 2012.godina!
Baš kao što smo pretjerali u svim onim postovima, komentarima i prognozama, tako smo sada lako pali i pretjerali u kritikama naše nogometne reprezentacije. Možda će velika većina Vas reći - "šta se ti petljaš, žensko si", ali i ja živim ovdje, pa imam pravo da se petljam! BiH je moja! I sve njeno, i dobro i loše, je moje. A kako sve nije apsolutno dobro ni apsolutno loše, nemam razloga da se ljutim na Zmajeve i samo njih da kritikujem. Jednak je to poraz za njih igrače kao i za BiH! Ali, neće to Bosnu i Hercegovinu zaboljeti mnogo. Jer da je boli, dala bi našim fudbalerima više. Dala bi im, prije svega, dobar, kvalitetan stadion i omogućila da ostvare prednost na domaćem terenu, uz domaće navijače! I da me pogrešno ne shvatite, kada u ovom dijelu govorim o Bosni i Hercegovini, govorim o onima koji je zapravo vode i kreiraju kako život, tako, čini mi se, i mišljenje cijele nacije.
Ovaj sastav naše reprezentacije zaslužio je više poštovanja i podrške od one kojom smo ih obasipali jučer i ove kojom ih obasipamo danas. Izgubili su. Pa šta!? Izgubili su od finansijski i moralno jačih i stabilnijih. Naš moral lako plane a još lakše padne, a što se finansija tiče, one nam nikad nisu najbolje išle. Svi griješimo. Griješili su i oni sinoć, ali griješiti je ljudski. Baš kao što je ljudski zapjevati i kada boli, aplaudirati i kada se gubi. Vrijeme je da shvatimo da reprezentacija nisu samo Sušić, Džeko, Misimović, Lulić, Papac, Ibišević, Spahić i ostali dečki. Reprezentacija smo svi mi. Navijači za nedvojbenu podršku, državni aparat za osiguranje uvjeta i Zmajevi za dobar nogomet. A nije da nam nisu pokazali dobar nogomet. Ljudski bi bilo i to priznati. Ja se Zmajevima ponosim. Oni su blago moje Zemlje, i kako ne dam ovu Zemlju nikome, ne dam ni njih!
Mirela Sejfović
Imamo li vremena učiniti sve ono o čemu maštamo, što zelimo?... Ja sam mislila da imam. Zapravo, nisam o tome ni mislila. Imala sam veliku zelju. Ustvari,više njih, ali o jednoj sam godinu dana maštala na početku i na kraju dana... Duboko u noći i u rano jutro...Tad sam imala vremena. A bila je to jedna sasvim obična zelja, ali zelja kojoj nije bilo suđeno da bude ispunjena. Vjerovatno se još mnogo takvih, mojih ili vaših, neće ispuniti,ali ova mi je ostala najteza. Imala sam divne roditelje. Sada ih više nemam. Već dvije godine ih nemam, a još se zateknem kako o istoj zelji maštam...Bili su to skromni, dobrodušni ljudi. Od onih kojima je poštenje bilo na prvom mjestu, i kojima je sreća njihove djece bila vaznija od svega. Kada smo sestre i ja odrasle, pokušale smo im vratiti sve što su oni dali nama, biti im ponos i dika, i omogućiti lijepe i bezbrizne penzionerske dane...
Ima dva dana kako intenzivno razmišljam kako bi za ovu našu državicu divno bilo da nam se ukinu vize. Ali, da se razumijemo, ne zbog viza i zbog putovanja, jer neće se opet tako putovati kako odjednom svi misle, i ne zbog tog osjećaja da više nisi u pretis loncu, već zbog toga što će naša državica opet dobiti priliku da dobro zaradi. Ne znam doduše šta će i kud će s tim parama, ili se pravim da ne znam, ali da neće zaraditi - hoće.
Nekako mi je to i normalno da platiš sva ta uvjerenja, pa slikanja, pa zahtjeve i prijave, ne putuje se džabe, ali jedno me boči. Boči me to već duže vrijeme, ali nakon nekoliko zadnjih pokušaja da izbjegnem baš taj papir jučer ga konačno moradoh platiti 10 KM. Nije meni zbog tih 10 maraka, to mi je topli obrok za jučer, ali jučer sam jela, pa ću obrok danas preskočiti. Meni je zbog toga što će i moj žirant morati isti takav papir platiti 10 KM. Ma, nije mi ni zbog toga, dala sam ja žirantu 10 KM da ga plati, pa neću jesti ni sutra, ali baš me boči. I sve sam kontala, e, sad kad ga platim, sad ću ga iskopirati u 10 primjeraka, pa kad god zatreba samo ga iz ladice potegnem.
Ali, nećeš majčin sine, dosjetila se država da i tu izmjene napravi. A nije se dosjetila da, kao u Njemačkoj, Francuskoj ili Holandiji, koje se kako vidim s razlogom isprepadoše našom mogućom invazijom na Evropu, dakle nije se dosjetila da nam recimo u ličnu kartu upiše ime oca i adresu prebivališta. Nego, majčin sine, kad god šta zatreba haj' ponesi CIPS. Tako ti CIPS prijava o mjestu prebivališta treba za upis u školu, za prijavu na posao, za otvaranje računa, za podizanje kredita, bilo da si dužnik, bilo da si žirant, pa za vjenčanje ili razvod, pa za nagradnu igru, za učešće na karaoke takmičenju, kud god okreneš ponesi CIPS.
I svaki put ga plati 10 maraka, jer mu je rok trajanja 6 mjeseci! Jer nije isti ako se upisuješ na fakultet, ako se prijavljujes na posao, ako dižeš kredit ili ako ćeš na takmičenje za glas komune. Fakat, može se desiti da za 6 mjeseci promijeniš ime oca, da kupiš kuću na Novom Zelandu i odseliš, da se ne daj Bože udaš pa promijeniš mjesto prebivališta a ne poletiš se odmah upisati na supruga i u sve moguće i nemoguće njegove knjige i adrese i svežeš ga prije nego se predomisli, ima tu mogućnosti raznih, pa se država mora osigurati. Znam ja to sve, ali ne znam samo jedno. Ne znam šta mi više treba, šta bih trebala nositi stalno sa sobom od dokumenata kao dokaz da sam to ja glavom i bradom. Je li to lična karta ili CIPS prijava!? Prvom je rok trajanja 10 godina, drugom šest mjeseci. Ali u prvom ne piše ime oca i adresa, a u drugom piše. Ali, u prvom imam sliku, u drugom nemam. I sa prvim putujem u Hrvatsku, za ovaj drugi na granici me niko i ne pita. Matematika i logika su mi uvijek dobro išle, ali ovo nešto ne kontam.
Mirela Sejfović
