Vjetar kroz otvorena  vrata donese miris pokošene trave, koji  kao kapljice vode kad ožive mrtve predjele,  oživi davno proživljene dane. Zapahnu me dah prošlosti. Došao je snebivajući se, sramežljivo, kao što djeci priliči, a onda lopovski i nenajavljeno otškrinuo vrata sehare. Umjesto da odrijemam popodnevni sanak, naslonjena na sećiju,  u sjećanja počeh prizivati crno-bijele slike. Na trenutak sam bila sigurna da čujem automobile sa ulice, a onda san, iza nevidljivog obzorja, otškrinu vrata toliko puta otvarana. Zakoračih u praskozorje svog života.
Djetinjstvo.
 
Ljeto, kakvo ne pamte ni najstariji. U selu i malo i veliko utočište potražilo u kakvoj-takvoj hladovini. Niotkuda ni glasa, povjetarca...ptičijeg cvrkuta. Kiše odavno nije bilo. Vidljivo je to po polupraznim čatrnjama, ispucaloj zemlji u polju i odronima u obližnjem kamenolomu. Po listovima živice , uz makadamski put, milimetri prašine, pa iz daljine nisi mogao da razabereš je l' živica ili olistala betonska ograda nekog vrsnog majstora.
Mati je sjedila u osvjetljenom dijelu sobe, na sećiji do prozora i šivala. Ponekad bi pogledala u dvorište  i osluškivala, pa bi se okrenula meni kao da mi hoće nešto reći. Nakon nepunih pola sata, odjednom ustade i potrča prema ulaznim vratima žurno vežući  mahramu. Na ploči  , ispred vrata,  skoro se spotače na patike, koje je mali Adil dao Hamzi. Njemu omanjile. Pohita do obližnjeg voćnjaka.